O knjizi
Na jednom je mjestu Mirko Kovač zapisao kako "svak zna klepati sjekiru ili kosijer i baciti usijan komad u škip vode. Ali svak ne zna osluškivati cvrčanje. Po tome se razabire dobar majstor od slabog".
Helena Burić doduše ne baca usijane komade u škipove vode, ali, skupa sa svojim lirskim subjektima (ili pomoću njih) stavlja "krijesnice umjesto interpunkcije", odnosno u njenoj je poeziji glavni junak postupak kojim se ta poezija približava čitatelju – on, točnije, opisuje to osluškivanje koje apostrofira majstor Kovač.
Smještena u nutrinu bića, u srce praznog prostora, na mjesto apsolutne tišine koja joj omogućuje čuti tanana prelijevanja na periferijama bića, sve one nevažne prekomjernosti, ona kao da piše stihove zarad spašavanja bljeskovitih slika koje se ukratko pojave na površini svijesti i onda ponovno utonu u mrak.
Njene krijesnice u svojoj DNK nose izvjesnu količinu DNK Mandeljštamovih cvrčaka, dok se tehničko-konstruktivna priroda oslanja na poneke susjedne književne rodove, poglavito dramu.
Eskapizam je provučen na dvije razine: od stvarnosti se ne sklanja samo u dubinu bića, nego i na krila imaginacije, pa se ove pjesme zapućuju na putovanja izmaštanim krajolicima, afričkim pustinjama i američkim poljima pamuka; nove daljine privlače silama olfaktike i onirike.
Burićeva izbjegava pretjeranu retoriku, materijalima njena je poezija prije skeletnog nego nekog tradicijom pregojenog tipa koji se uspuše kad treba kaskati uzbrdo.
No to ne znači da su njene pjesme bulimične; prije će biti da su krte kao san od kojega se sjećamo samo kontura, dok je barok njegova sinopsisa proždralo jutro.
Poezija ponekad, u svojim mišićavijim izdanjima, doista znade eliminirati veliki dio svojeg uobičajenog alata, i u tome uvijek ima nešto uzbudljivo, nadmoćno i infantilno u isti mah. Možemo u tim slučajevima točno osjetiti taktiku jakog čovjeka koji se s protivnikom bije iako ima jednu ruku zavezanu za leđa.
Drugi se u nje pojavljuju ili kao suputnici, ili kao susanjači (što bi skoro pa bilo isto), a svi oni odbijaju trgovati ugodnim dojmovima.
Budući da je tom vrstom posla hrvatska poezija i preopterećena, zgodno je vidjeti kako stvari stoje kada se radi na redukciji emocionalne pastorale s idiličnim poantiranjem, što je, k tome, izraženo i na formalnoj razini leksičkom ogoljenošću i bijegom od pastelnih boja.
Složenost doživljaja podvlači znatna prisutnost dječjih materijala, špekula i pepeljuga, no oni prije da su narogušeni nego što uljuljkuju atmosferu.
I sve to s podosta humora.
O autorici
Helena Burić rođena je 1973. u Splitu. Završila Pedagoški fakultet u Splitu. Piše poeziju, kratke priče i prozu. Do sada je objavljivala u Zarezu, Vijencu, Knjigomatu, Trećem trgu, Libri liberi, Poeziji itd.
Uvrštena u zbirku kratkih priča Vampirske priče i Bestselerovu zbirku kratkih priča Da sam Šejn. Dobitnica nagrade Fran Galović za kratku priču 2007. godine.
Više:
Društvo za promicanje književnosti na novim medijima
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
