Danski arhitekt Jørn Utzon je nakon sukoba s vladom napustio Australiju godinama prije nego je ista kraljica u listopadu 1973., bez ikakvog spominjanja njegovog imena, proglasila otvorenom jedinstvenu ekspresionističku građevinu.
Utzon (88) se nikad nije vratio u Australiju, no je njegov jedroliki projekt u luci postao jedna od najpoznatijih građevina u svijetu i ove je godine nominirana za Listu svjetske baštine.
Arhitekt, koji nije želio podnositi uplitanje vlade, koja opet nije željela tako skupi projekt, pomirio se s gradskim vlastima Sydneya te je dao blagoslov završetku projekta Opere, koja je napokon i otvorena.
Kraljica Elizabeta, ujedno i poglavarica Australije, u posjeti je državi povodom Igara Commonwealtha, i još jednom je vodila ceremoniju, ali je ovaj put odala specijalno priznanje za Utzonov rad.
Arhitekt je rekao da nije osjećao da mu se putuje u Sydney, zato je kraljičino priznanje u Operi primio njegov najstariji sin Jan, koji je nadgledao dovršetak radova.
Jan Utzon je rekao kako je njegov otac sigurno bio "vrlo sretan i zahvalan" kad je kraljica odala priznanje njegovom radu.
"Nije ni sanjao da će Opera postati takva ikona. Počašćen je što je u srcima Australaca dobio takvo mjesto", rekao je Jan Sun-Heraldu.
Njegov otac nikad nije vidio dovršenu svoju zgradu, koja je u nominaciji za Listu svjetske baštine opisana kao "remek-djelo ljudskog kreativnog duha".
 |
Britanska kraljica Elizabeta II. i Jan Utzon prilikom otvorenja Kolonada, dograđenih i preuređenih dijelova Opere u Sydneyu
|
Svaki dan se budim misleći na svoju zgradu
Danski arhitekt nikad nije, i po svemu sudeći, niti neće, uživo vidio svoje remek-djelo, no sada je, barem, dovršena po njegovim originalnim zamislima.
Veliki vizionar, kako ga često nazivaju, zapravo nikad nije stao pred dvije svoje najpoznatije građevine: Kuvajtski parlament i Operu u Sydneyu. Norman Gillespie, izvršni direktor Opere, kaže da niti ne mora: "Svaki centimetar u njegovoj je glavi. Sve zna, kao da je bio ovdje", kaže.
"Imam Operu u glavi, kao što kompozitor ima svoju simfoniju. On može u svako vrijeme ući u simfoniju i slušati je – to je razlog zašto je moja vrijednost relativna", kaže skromno Utzon.
Prošlo je gotovo 40 godina od kada je okrenuo leđa stvarnoj Operi, obećavajući da se više nikad neće vratiti u Australiju. Godine 1966. otpušten je s projekta i upadljivo je nedostajao na gala otvorenju 1973.
"Ne, nikad je neću vidjeti", rekao je. "To me čini tužnim. Svaki dan se budim misleći na svoju zgradu. Veliko je zadovoljstvo vidjeti koliko znači građanima Sydneya i Australije – jako sam sretan zbog toga."
No, ono što ga je još više usrećilo bila je odluka o obnovi Opere vrijednoj 70 milijuna australskih dolara. Radovima je prema prvobitnoj zamisli uređena unutrašnjost Opere, koja je prvi put dovršena s jeftinim materijalima i na brzinu.
 |
| Jørn Utzon |
Tako je napokon otvorena lođa od 45 metara na zapadnoj strani zgrade, odakle se pruža pogled na čitavu luku, dovršena je sporna tapiserija, više od polovice zapadnog foajea je ostakljeno... pronađeni su čak i radnici koji su se sjetili kako je Utzon 1966. htio da betonske grede budu ispolirane...
Utzon se, naravno, vrlo živo sjeća dana u veljači 1957. kada mu je priopćeno da je pobijedio na natječaju za Operu. Tada je za svoj je revolucionarni projekt dobio nagradu od 5000 funti.
"Želio sam da Opera bude mjesto gdje će se ljudi osjećati dobro, da kad dođu u razgledavanje ili na izvedbu da budu prenesni u neko duhovnije mjesto, daleko od svakodnevnih briga", rekao je.
"Osjećaj koji imate kad sjednete na velike stepenice u Meksiku, osjećaj je oslobođenja od dnevnog života. Zbog toga jer sam to vidio, stepenice Opere u Sydneyu široke su 100 metara, a široki plato na njihovom vrhu postao je važan segment bivanja u drugom svijetu.
Zanimljivo, od 231 arhitekta u natječaju, Utzon je bio jedini koji prije nije posjetio Sydney. "Radio sam s fotografijama i zapanjila me dramatičnost lokacije", rekao je Utzon koji je u to vrijeme stanovao blizu zamka Kronborg, na obali između Danske i Švedske. "Imao sam to na umu i bio sam uvjeren da nova građevina na takvoj lokaciji mora biti vidljiva sa svih strana, da mora biti velika skulpturalna građevina."
 |
| Utzonova dvorana s tapiserijom |
No, ispunjavanje njegove vizije pokazalo se i građevinski i financijski kudikamo kompliciranije: proračun je s početnih 47 milijuna australskih dolara narastao na vrtoglavih 102 i nova je koalicijska vlada u Novom Južnom Walesu 1966. jednostavno prestala plaćati radnike na gradilištu.
"Nisam mogao nastaviti jer me nisu htjeli. To je problematično s takvim projektima, zato jer uvijek postoje stvari gdje novac možete bolje iskoristiti. Za bolnice ili škole, zato je ovo kao bacanje novaca. Nažalost, ima puno primjera s takvim problemima na kulturalnih građevinama", kaže Utzon.
S njegovim odlaskom Opera je dovršena što se jeftinije i brže moglo. Na otvorenju 1973. eksterijer je, manje-više, ostao kakav je i bio projektiran, no interijer je bilo čista travestija.
Jeftini tepih zamijenio je polirane drvene podove, a betonski zidovi i stropne grede, esencijalni dio Utzonove vizije, obloženi su drvom. A tapiserija od 14 metara, koju je dizajnirao sam Utzon i koja je inspirirana glazbom Carla Philippa Emanuela Bacha, nije se ni počela izrađivati.
Unatoč ponovljenim pozivima i gestama dobre volje, Utzon godinama ustraje u odluci da se ne vrati u Australiju i da vidi svoje revolucionarno remek-djelo. I tako je ostalo nakon 1995. godine, kad je nova vlada odlučila potrošiti milijune i još jednom se upustiti u skupi projekt, koji je napokon dovršen gotovo 50 godina nakon što je započet.
Podsjećajući na obećanje koje je dao 1966., Utzon skromno dodaje da, pogotovo sada, zaista više nema nikakve potrebe da se ponovno pojavljuje u Sydneyu.
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
