Kada stvarno prestanemo s inkvizicijskom logikom koja se hrani roditeljskim strahom, neinformiranošću i zakonskim statusom kanabisa, tek ćemo tada moći razgovarati o oblicima normalizacije, regulacije upotrebe i integracije korisnika
Predrasude i stereotipi nisu samo pojmovi iz sociologije i srodnih znanosti, na njima se često temelji društveno djelovanje, a na ovim i susjednim prostorima upoznali smo kako djeluju u svojoj jako materijaliziranoj formi - ratu, mučenju i ubijanju, protjerivanju ljudi. No, rat je iza nas, razdoblje u kojem su naši susjedi dokazivali genocidnost Hrvata, pa se nakon toga u našem dvorištu čuo glas o genetski naslijeđenoj bizantinskoj logici pljačke i osvajanja, razdoblje u kojem su naslovi novina cementirali predrasude i stereotipe, ipak je nekako prošlo, ili se barem smanjila tenzija u većini elemenata javnog diskursa. Međutim, predrasude i stereotipi o akterima takozvane devijacije, o moralno i zakonski kriminaliziranom i anatemiziranom području, nisu se smanjile niti barem izgubile na javnoj učestalosti i medijskom multipliciranju.
Interakcionistički pristup u sociologiji, još prije četiri desetljeća, snažno je naglasio potrebu promjene fokusa, s takozvanih devijanata, na sustav socijalne kontrole i društvene reakcije na devijaciju. Doista, kako nekoga može zanimati isključivo kršenje pravila, bez razmišljanja o kontekstu nastajanja pravila, kako netko (zvan još i znanstvenikom) može svoju pozornost usmjeriti samo prema onima koji pravila krše, a ne zapitati se nešto o onima koji su pravilo stvorili, nametnuli? Tragedija socijalne inercije ogleda se u ratovima i konclogorima, no u nekim slučajevima postoje i osvještavanja i katarzične preobrazbe, pa i gore spomenuta snižavanja tenzija, umekšavanja tona javnog diskursa. Danas, nakon kolonijalnog razdoblja ekspanzionističke zapadne civilizacije, nakon osvještavanja priče o moći, totalitarizmu, ksenofobiji, naprosto nije pristojno generalizirati i donositi jednostavne ocjene o društvenim skupinama, rasama, narodima, spolovima itd.
Moralni poduzetnici
Dok je na nekim mjestima moguće uočiti pomake, kako u akademskoj zajednici, tako i u široj javnosti hrvatskog društva, kada je riječ o kolektivnoj krivnji, predrasudama i stereotipima o Srbima, Muslimanima, Hrvatima, o dalmatinskom, hercegovačkom ili nekom trećem neizbježnom ''mentalitetu'', led koji se uhvatio na stereotipima o devijantnim akterima debeo je poput onog na sjevernom polu. U području droge i ovisnosti, gdje postoji niz podjela i opravdanih diferenciranja, naša javnost i sustav drže se podjele na legalno i ilegalno kao osnovnog i jedinog kriterija, apsolutnog suca u moralnoj i svakoj drugoj prosudbi korisnika. Zapravo, u tom području caruje moralna paradigma, iako se tome protive naši najveći stručnjaci. Naša javnost puna je moralnih poduzetnika, skoro identičnih moralnim poduzetnicima iz drugih društava, što možemo naučiti iz interakcionističke sociologije. Howard Becker, pišući o moralnim poduzetnicima, opisao je lik moralnog križara koji je uvjeren u borbu dobra i zla, prepoznaje zlo u društvu i želi se angažirati na iskorjenjivanju zla. Najčešće su takvi moralni križari zapravo prototip stvaratelja novih pravila, ljudi koji smatraju da je njihova sveta misija donijeti pravilo čije će kršenje rezultirati sankcijama i time onemogućiti prepoznato ''zlo'' u društvu. Kad se jednom pravilo uspostavi, generacije će ga nastaviti provoditi (tu su uvijek oni poput policije koji zakon ne propituju nego provode, iako im to može omogućiti distancu od moralne paradigme, što objašnjava naoko neobičan slučaj kada je policija zaustavila moralnu paniku oko darkera i navodnih masovnih samoubojstava u Zagrebu krajem osamdesetih).
Morbidna logika
To se dogodilo i nakon tridesetih godina kada je indijska konoplja zabranjena u SAD-u, u kontekstu ultrakonzervativizma, rasizma, izmišljanja znanstvenih dokaza i agresivne propagande goebelsovskog stila. Danas, na početku 21. stoljeća, još se susrećemo s inkvizicijskom logikom i unosnim moralnim poduzetništvom u području droge i ovisnosti. Iako se sustav počeo graditi u doba utjecaja dr. Slavka Sakomana, kada se i percepcija javnosti polako počela mijenjati u kontekstu napuštanja rigidnih stereotipa o ovisnicima kao kriminalcima, moralno izopačenim, agresivnim osobama, taj je proces zaustavljen, a posljednjih godina na scenu se vraćaju upravo takvi stereotipi. Umjesto pomaka od pojma bolesti prema pojmu osobe s posebnim potrebama ili naprosto korisnika usluga, vraćamo se unatrag, moralnoj paradigmi koja osuđuje i stigmatizira korisnika! Takva morbidna logika mogla bi nas dovesti do toga da ćemo nekim dijabetičarima oduzimati pravo na inzulin ili tretman uopće, jer su se odavali užicima hrane, iako su bili gojazni i znali da ih to može dovesti do šećerne bolesti. Treba naglasiti da moralna paradigma stvara konkretnu štetu pojedincima i društvu, i to upravo u području koje je povezano sa štetom i problemom, pa umjesto smanjivanja postojeće realne štete, megalomanskim moralnim poduzetništvom o iskorjenjivanju problema zapravo prepuštamo ulicu i korisnike kriminalu.
Nema štetnosti, ali protiv legalizacije
Dok je za područje ovisnosti o heroinu ili, još više, alkoholu, moguće ući u polemiku o stvarnim socijalnim problemima, znatnoj šteti, popisima umrlih i ozlijeđenih, te modalitetima tretmana, pluralizmu pristupa, teškoćama izazvanim legalnim ili ilegalnim statusom, percepcijom okoline, marihuanu je ovdje zapravo besmisleno spominjati. Rasprava o marihuani izvan dominacije moralne paradigme ne bi gotovo ni postojala, osim možda u potrebnim prilozima poput radovi u vrtu. Zašto se marihuana uopće nalazi na mjestima gdje se raspravlja o smrti, ovisnosti, predoziranju, i to u društvu u kojem su alkohol i nikotin potpuno legalni, to je prilično nerazumljivo ako racionalno razmišljamo, naprosto mislimo, mirno upotrebljavamo mozak bez opsjednutosti jednostavnim istinama o dobru i zlu, bez opsjednutosti bolesnim potrebama kontroliranja drugih i nametanja svojih boleština u glavi svim drugim ljudima.
Moguće je svoj osobni stav razdvojiti od prihvaćanja znanstvenih činjenica, što je pošteno, i za svaku buduću raspravu neophodno, za razliku od izmišljanja, preuveličavanja, jeftine simbolizacije i drugih karakteristika govora boraca protiv droge. Tako će dr. Robert Torre u svojoj knjizi ustvrditi kako nema ozbiljnog znanstvenika danas koji bi argumentirao o nekoj velikoj štetnosti marihuane. Treba pridodati; posebno u kontekstu dostupnosti mnogo težih, adiktivnijih i socijalno razornijih supstancija, poput duhana i alkohola. Torre će, sasvim ispravno, pobiti teze o tome da marihuana vodi prema heroinu, ali će isto tako biti protiv legalizacije, smatrajući da bi ona donijela više štete od postojećeg stanja.
Nužnost depenalizacije
O tome se može pričati, kada jednom apsolviramo gomilu laži i lažnih svrstavanja na osnovi puke činjenice ilegalnosti marihuane, onda doista možemo razmisliti što bi značila potpuna legalizacija. Kada konačno pokopamo besmislice o marihuani koja navodno masovno uzrokuje sterilnost, navodi na agresiju, predstavlja stepenicu prema težim drogama, stvara problematičnu ovisnost, kada prihvatimo notorne činjenice i iskustva brojnih generacija, samorazumljive stvari i znanja iz opće kulture druge polovice 20. stoljeća, jednako tako znanstveno potvrđene, koje kazuju da se od marihuane nikad ne umire i ne postoji pojam predoziranja u tom smislu, kada stvarno prestanemo s inkvizicijskom logikom koja se hrani roditeljskim strahom, neinformiranošću i zakonskim statusom kanabisa, tek ćemo tada moći razgovarati o oblicima normalizacije, regulacije upotrebe i integracije korisnika. Stručnjaci se mogu razlikovati u procjeni tih modela, u pristupu potpunoj legalizaciji ili izbjegavanju takvih koraka, ali depenalizacija posjedovanja malih količina kanabisa morala bi biti razumljivim konsenzusom svakog mislećeg bića, na osnovi elementarnih informacija, bez obzira na struku i obrazovanje.
Smanjivanje realne štete
Harm reduction, pokret i pristup u području raznolike upotrebe droge, želi smanjivati realnu štetu koja za pojedinca i društvo nastaje od nekih oblika upotrebe. No, ako stvarna šteta za organizam nije takva da se može usporediti sa štetom koju stvaraju legalni duhan i alkohol, onda je marihuana odličan primjer, potvrda teze da politika prema drogama može donijeti više štete od same upotrebe droge. Takvu štetu, koja nastaje uslijed politike prema drogama, uslijed besmislenog i potpuno neosnovanog proganjanja ljudi, stigmatiziranja i kriminaliziranja, također je potrebno smanjivati, dovoljno je samo zamisliti što bi se dogodilo da svakog tko prođe cestom s plastičnom dozom Ožujskog redovito privodimo, kažnjavamo, zatvaramo, onog s gajbom proglašavamo surovim dilerom, pušačima cigareta osim rizika raka pluća i drugih posljedica za zdravlje pripišemo nekoliko psihijatrijskih dijagnoza, šaljemo ih redovito na testiranje urina, i da svi oni nose stigmu ovisnika, kriminalca, devijantnog aktera protiv kojeg se pokreće šira društvena akcija?
Kako bi se osjećali oni koji su prekršili zakon vozeći se u autu pod utjecajem alkohola, da ih javnost prikazuje kao pedofile, silovatelje, predstavnike najveće kuge za mlade u ovom stoljeću? Vožnja autom pod utjecajem alkohola mnogo je opasnija i za druge destruktivnija radnja nego pušenje marihuane u svojoj sobi, pa ipak se alko-akteri i vozači oduzetih dozvola ni izdaleka ne susreću s etiketama i besmislenim pretjerivanjima kao korisnici marihuane.
Stvarna dekriminalizacija jest depenalizacija
Stvarni rizik, i to samo za okorjele, dugogodišnje i svakodnevne pušače marihuane sastoji se u sličnim rizicima koji prate pušenje cigareta. Dakle, na te rizike, poput bronhitisa, čestih upala i mogućih gorih (kancerogenih) problema s grlom i plućima, treba upozoriti korisnike marihuane, uz savjete početnicima o mogućim efektima promjene percepcije i nekim akutnim stanjima. Dakle, upravo onako kao što se i korisnici duhana susreću s upozorenjima o štetnosti pušenja za zdravlje. I to je sve. To je realan govor, bez moraliziranja i izmišljanja nekih nepostojećih utjecaja.
To znači da ne treba marihuanu reklamirati, ali je treba svesti u stvarne okvire štete, poput duhanskih, te napokon prestati s tragičnim šikaniranjem ljudi, prestati s fundamentalističkim divljanjem i buncanjem, neartikuliranim glasanjem pojmovima ''droga-zlo'', ''korisnik-ovisnik'', ''pošast'', ''kuga'' i slično.
U Nizozemskoj će uskoro (točnije, 2006.) biti punih trideset godina od stvarnog dekriminaliziranja kanabisa. Stvarna dekriminalizacija jest depenalizacija, propisivanje količine za osobnu upotrebu koja se ne sankcionira niti oduzima. Također, upotreba je regulirana u posebnim lokalima s bezalkoholnim pićima (coffee shops), pa je uz prethodeću normalizaciju i navedenu regulaciju, ostvarena i socijalna integracija brojnih, ranije bespotrebno marginaliziranih, raznolikih društvenih skupina.
Putem dekriminalizacije krenula je i Velika Britanija, većina njemačkih pokrajina, Belgija, u Kanadi je otvoreno i par coffe-shopova prema uzoru na amsterdamske, pa je tako u nekim sredinama djelomično ispravljena sumanuta odluka o kriminaliziranju proizvodnje i potrošnje kanabisa. Nažalost, kod nas je posljednjih godina osnažila inkvizicijska logika, koja na plodnom tlu predrasuda može bez srama poopćivati vlastite besmislice, propisivati drugima što da rade, predlagati testiranja i progon ljudi koji su normalni kao i svi drugi građani, (često normalniji od alkoholom potaknutih agresivaca), i to samo zbog vlastita straha, lažnih dogmi o drogama, opsjednutosti totalitarnom kontrolom i nadzorom, i, ne zaboravimo, za dio aktera - zbog unosnog biznisa.
Više:
C. Barry & P. Dennis: Marihuana
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
