|
| Zlatni rez |
|
 |
|
| Uzimajući crtež/rez kao medij i koristeći dječju igru izrezivanja stolnjačića iz papira, autorica dokumentira sjećanje. Samostalnu izložbu Izabele Šimunović pogledajte u Gradskoj galeriji Fonticus Grožnjan do 30. kolovoza. |
|
Izabela Šimunović zna da oštrina može prepoznati sjećanje. Prepoznavanje podloge prepušteno je oštrom rubu sječiva. Rez je kontroliran memorijom. Autorica dopušta liniji ili plohi da postanu praznine. I pozitiv i negativ ujednačuju vrijednosti. Izabela kasnije popušta svjetlosti. Svjetlost postaje suradnik. Svjetlo može postajati tamno, a tamno može postati svjetlo. Pojavljuje se sjena. Ovdje se gubi trag.
Poetika papira, koji simbolizira rukopis i krhkosti materijala, zavodi Izabelu Šimunović. Ona intervenira traženjem novog značenja. To postiže efektno ograničavajući se na jednostavne postupke: crtež i rez. Ona se povjerava krhkom mediju. Ovi radovi memorije stapaju se s upotrijebljenom tehnologijom. Uzimajući crtež / rez kao medij i koristeći dječju igru izrezivanja stolnjačića iz papira, autorica dokumentira sjećanje.
Integriranje izrezanih, neizrezanih oblika i njihovih sjena, postaje akcija koja rezultira artefaktom koji postaje umjetnički predmet u onom trenutku kad unutrašnjom logikom dijelovi postaju nedjeljiva cjelina. Oduzimajući tijelu njegovu materijalnost, daje mu sjenu. Likovnom artefaktu uvjetno oduzima uzrok, a ostavlja posljedicu. Ovom inverzijom, senzibilna autorica ukazuje na postojanje stvari u drugom obliku, u obliku osjećaja.
Format papira postaje polje prepoznavanja unutarnjeg stanja. Izabelin dokumentarno ispovjedni ciklus nastao je u kratkom vremenu, takoreći u jednom dahu. Autorica niže seriju radova ne zaustavljajući se. Tako, niz nadrealističkih prikaza, nosi prepoznatljivi identifikacijski kod: ugrađeni doživljaj autorice. Karakteri motiva očitavaju se u slijedu i predstavljaju nam autoricu kao senzibilnu sudionicu situacija. Ponegdje dodajući začudnu atribuciju, Izabela Šimunović, poput seizmografa, registrira svoj odnos i stav. Nesmiljeno obilježujući psihološke trenutke, ona mnogo govori i o sebi. Naoko naivnom pasivnošću, ona bilježi zloćudnu laž kao i iskreno čuđenje. Ne libeći se izreći stav ili doživljaj, nudi nam dokument i poziva nas da posvjedočimo osobne istine i posumnjamo u pristojne istine.
Izabela Šimunović prepušta se instinktu u velikoj mjeri. Njeno znakovlje kompilirano je u rasponu od opće razumljivog do sasvim osobnog. Junaci njenih ideograma sjenama pletu dramaturgiju. Tu nalazimo portret autorice sa bradom, sjedalice, stabla, osobe kostimirane u zeca ili mačku i druga bića. Asortiman se nastavlja nogometnom loptom, stiliziranim florealnim ili geometrijskim oblicima. U sjenovitoj maglici, nakon sna, ostaje trag. Kad izgubimo djetinjstvo postajemo veliki, zreli. Uvijek je tužno kad moramo nešto ostaviti da bi mogli dalje. I naši krpeni zečevi završili su tko zna gdje ali su im sjene ostale u našem sjećanju.
Radove na ovoj izložbi možemo doživjeti kao ideogramske napuklina bjeline galerijskih zidova. Izabela Šimunović hrabro osvjetljava memoriju nudeći nam raspon intimnog znakovlja. Pred nama su izvješća: kratka kao pjesma ali slojevita i višeznačna poput romana.
[Eugen Borkovsky], 2007.
Gradska galerija Fonticus Grožnjan
|
|
| Net.hr |
| 16.08.2007. |
|
 |
|
|
|
| |
|
 |
preporuka |
 |
|
|
 |
premijere |
 |
|
|
 |
predstave |
 |
|
|
|
|
|
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
