Iako Robert Downey Jr. ima dovoljno duha da nosi cijeli film svojom interpretacijom neurotičnog industrijalca- plejboja, najbolji dio filma je njegov početak... Piše: Robert Bodiš.
Filmovi zasnovani na priči o stripovskom (super)junaku mogu se bez grižnje savjesti podijeliti u tri kategorije. Prva je kategorija onih koji su istovremeno i vrhunski i inovativni.
Ovdje nalazimo najmanje primjera, od kojih posebno treba izdvojiti Burtonovog Batmana, Sin CityRoberta Rodrigueza i Povijest nasiljaDavida Cronenberga.
Sljedeća kategorija obuhvaća izrazito ambiciozne filmove o superjunacima koji posjeduju bogat i introspektivan karakter na temelju kojeg se u filmu otvara prostor za različite i neočekivane dramaturške opcije.
Ovakvi projekti povjeravaju se kultnim redateljima i karakternim glumcima. Eric Bana kao Hulk u režiji Anga Leeja, Tobey Maguire kao Spiderman redatelja Sama Raimia i Christian Bale kao Batman u Nolanovoj redateljskoj viziji.
U treću kategoriju smjestio se najveći broj filmova o superjunacima, neambiciozni i zaboravljivi uraci namijenjeni potrošnoj zabavi: Daredevil, Elektra, Fantastic Four, Blade: Trinity ili Superman Returns.
Ovakvi filmovi pate od površnosti karakteristične za filmove proizašle iz kompjutorskih igara, gdje je redateljev zadatak samo popunjavanje općih mjesta akcijskog filma.
Iron Man se trenutno nalazi u sigurnosti ambiciozno zamišljenog filma, koji svoj kredibilitet i odmak od trivijalne zabave pokušava izgraditi odabirom karakterne glumačke ekipe (Robert Downey Jr., Jeff Bridges, Gwyneth Paltrow) i neočekivanim odabirom redatelja.
Redatelj filma je glumac i scenarist Jon Favreau, koji je inače glumio (i napisao scenarij) zajedno s Vinceom Vaughnom u kultnoj ironičnoj komediji/drami devedesetih Swingers.
Ovaj podatak možda nije nevažan zbog činjenice da je film Iron Man izrazito naklonjen fenomenalnim humorističkim digresijama Roberta Downeyja, čiji humor se temelji kako na klasičnom holivudskom fizičkom slapsticku, tako i na autoironičnom i autosabotirajućem verbalnom saplitanju, neurotičnom humoru kakvog jako dobro poznaju Ben Stiller i upravo Vince Vaughn (a od mlađih glumaca Shia LaBeouf).
Ako je, primjerice, zbog posve sporedne, ali izrazito komične Vaughnove uloge u filmu Mr. & Mrs. Smith taj film postao za zvjezdicu gledljiviji, tada duhovitost koju Jon Favreau i Robert Downey razumiju i međusobno očigledno potiču od Iron Mana čini komediju – u pozitivnom smislu.
Dominantna pojava Jeffa Bridgesa kao Obadiaha Stanea i njegov grubo tesani bariton automatski sugeriraju da se radi o supernegativcu, Downeyjevom antipodu, te da cijeli film nesumnjivo teče prema njihovom međusobnom sukobu.
U toj činjenici i leži glavni problem filma. Prema standardnoj konvenciji filmska radnja ima svoj vrhunac. U akcijskim filmovima ovaj vrhunac obilježava sukob dvojice polariziranih aktera – dobrog i lošeg.
Ova konvencija u Iron Manu ne zadovoljava iz dva razloga. Prvi je onaj koji je dobro poznat gamerima, a tiče se završnog obračuna u računalnim igrama, gdje se igrač na kraju mora (prema konvenciji videoigara) sukobiti s tzv. bossom, najjačim i najopakijim protivnikom u igri.
To je svojevrsni klimaks prema kojem većina akcijskih igara vodi. On nikada ili vrlo rijetko ispuni očekivanja. Razlog je jasan – mašta uvijek popuni praznine i zamisli ili očekuje nešto bolje i spektakularnije od ponuđenog.
U Iron Manu se Tony Stark kao Iron Man na kraju bori protiv drugog, nešto većeg Iron Mana. Osjećaj standardnog i očekivanog blagog razočaranja je neizbježan.
Sam naš osjećaj razočaranja u takvom tipu filma je već postao konvencija. U dramaturškom smislu razočaranje je zamijenilo katarzu. No, to je sasvim u duhu vremena.
Drugi razlog zbog kojeg finale ili vrhunac filma ne funkcionira dobro je taj što ovaj tip filma o superjunaku ima dva vrhunca. Svaki film koji govori o načinu na koji je netko postao superjunakom, bio to ugriz pauka ili eksperiment, svoj vrhunac pronalazi u trenutku konačne osviještenosti glavnog protagonista o tome što je on i koje su to sposobnosti koje ga čine drukčijim.
To je uvijek zasebna priča o transformaciji običnog čovjeka u iznimnog. Taj tip priče u filmu o superjunaku razlikuje se od one gdje nas se uvodi in medias res u već gotovu i pripremljenu radnju i gdje nije nužno objasniti kako je netko postao superjunakom, kao što je to slučaj kod npr. Batmana ili X-mena. Iron Man mora odraditi priču o toj transformaciji od njenog samog početka.
Konkretno, to je prva polovica filma, u kojoj se Downey Jr. transformira u Iron Mana. Jednom kada se to dogodi, preostaje nam sam ispratiti film do kraja. Vrhunac je prošao i ono što slijedi je redovito manje zanimljivo.
Dapače, najbolji dio filma je početak, koji uključuje Starkovo zarobljeništvo i bijeg iz spilje. Čak je i njegov prvi hod u Iron Manovom odijelu kroz hodnike spilje snimljen u neobičnom i pamtljivom handheld-camera pseudodokumentarističkom stilu koji se neobjašnjivo više ne ponavlja nigdje u filmu.
Ostatak akcijskih prizora snimljen je u tehnički besprijekornom stilu Transformersa, koji je zbog svog mahnitog i frenetičnog kadriranja na samoj granici mogućnosti oka da prati brzinu kojom se stvari odvijaju.
Najbolji dijelovi filma su zapravo oni u kojima se glumcima prepušta da rade svoj posao, prije svega scene s Robertom Downeyjem Jr., koji ima dovoljno duha da nosi cijeli film sa svojom interpretacijom neurotičnog industrijalca-plejboja koji se u inteligentnoj high-tech vili svađa s kibernetičkim i robotiziranim okolišem, superkompjutorom i na kraju – sam sa sobom.
Nije tajna da je Iron Man početak nove Marvelove franšize i da je ovaj film samo nužan korak i priprema terena za nastavak. U kojem će smjeru krenuti i koliko će dugo zadržati svježinu?
Od Marvelovih junaka trenutno još se uvijek Spiderman najbolje drži, vjerojatno zbog inspiracije Sama Raimia. X-men franšiza s odlaskom redatelja Bryana Singera definitivno posustaje i pretvara se razmetljivu kinematografsku inačicu svog TV-ekvivalenta Heroes.
Bladeu 2 čak niti Guillermo del Toro nije mogao pomoći te se Blade franšiza u svom trećem nastavku pretvorila u reklamu za tehno-proizvode tipa iPod.
Problem je ponovo u pokušaju da se jedan medij kao što je strip direktno transformira u film. To je nemoguće zbog toga što strip podrazumijeva aktivnu participaciju čitača, dok film od gledatelja čini pasivnog konzumenta kojemu linearno prenosi sadržaj.
To naravno funkcionira samo ako film uopće ima sadržaja koje može, zna i vrijedi prenositi.
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
