Pomoću mašte, snova i začudne, pomaknute stvarnosti, Perzepolis posjeduje neku vrstu magijskog realizma. U doba Pixarove vladavine, ovakav proboj je rijetkost. Piše: R. Bodiš.
Da svaka izvrsna umjetnost proizlazi iz nekog vida patnje danas je donekle anakrona tvrdnja. Ujedno je i iskustveno provjerena. Međutim, autorica animiranog filma PerzepolisMarjane Satrapi težinu osobnog iskustva odrastanja u Iranu nakon Islamske revolucije sublimira u nježnu i maštovitu priču. Ona kao djevojčica odrasta u osobito kultiviranoj i obrazovanoj građanskoj obitelji u Teheranu. Obiteljska mitologija prikazana je kroz romantičan svjetonazor djeteta opčinjenog dalekim i velikim pripovijestima.
Pomoću mašte, snova i začudne, pomaknute stvarnosti, priča posjeduje neku vrstu magijskog realizma, u kojem je Marjanin pradjed pripadnik kraljevske obitelji, princ perzijske dinastije Kadžar, ujak politički zatvorenik i marksist koji je egzil pronašao u SSSR-u preplivavši rijeku Aras, baka je dama koja mladenačku svježinu zadržava stavljajući svakog jutra cvijeće jasmina u grudnjak, dok sama Marjane u snovima razgovara s Bogom i Karlom Marxom. Satrapi kroz priču o svojoj obitelji i prijateljima nudi i blagu kritiku kratkovidnog zapadnjačkog poimanja Irana, prikazujući iransko građansko društvo kao bogatu kulturu s dugom tradicijom urbanizacije, edukacije, gradskog načina života i naprednih, suvremenih svjetonazora. Problem nastaje kada se, prema nekom nepravednom zakonu društvene dinamike, ova miroljubiva i obrazovana društvena grupa povuče pred onom koja služi sili i koja djeluje bez ikakve mjere i pameti. No, za takav scenarij uvijek i svugdje potreban je samo jedan osobit preduvjet: neznanje. Marjanin ujak rezignirano zaključuje da kada je pola zemlje nepismeno, samo nacionalizam i strogi religijski moral imaju moć privući mase. Nakon što Iran postane vjerska država, ubrzo uslijede zatvaranja, pogubljenja, ograničenja ljudskih i građanskih sloboda te, povrh svega, osmogodišnji iračko-iranski sukob.
Trinaestogodišnja Marjane odrasta u nekoj novoj i iščašenoj okolini; inteligentna je i buntovna djevojčica koja sluša Iron Maiden u zemlji u kojoj je glazba zabranjena. Doktrina prema kojoj žene zbog očuvanja javnog morala moraju nositi hijab učestao je motiv i povod za nemoguće situacije. Od tvrdnje da je veo simbol slobode, jer razlikuje vrijednu ženu od grešne, do proizvoljnog maltretiranja žena od strane bradatih čuvara revolucije, veo je popularno prikazan kao element reduciranja ženskog identiteta. Iako pokrov tijela (ženskog i muškog) u islamu ima složeno kulturološko i vjersko značenje, u svakodnevnom Marjaninom životu izaziva sasvim prozaične frustracije. Satrapi kroz anegdotalne situacije pokazuje kako oni iranski muškarci, koji su zagovornici patrijarhalnog i vjerskog poretka, nisu razvili suvremene tehnike nošenja sa ženskom seksualnošću. Ove metode, naprednom društvu (uglavnom) poznate, u bradatih muškaraca iz Perzepolisa izazivaju zabunu. Tako Satrapi u jednoj kratkoj epizodi ismijava dvojicu policajaca koji su je kao mladu djevojku zaustavili na ulici, jer im se učinilo kako se njena stražnjica nepristojno pomiče dok ona trči. Tako je prikaz svakodnevnog terora i patnje donekle amortiziran duhovitim prokazivanjem apsurda.
Zbog očiglednog zaključka da arogancija onih na vlasti nema veze s ideologijom, već sa željom jednih da dominiraju drugima, Marjane Satrapi odlazi iz Irana na školovanje u Europu, koja će kasnije i postati njenim trajnim boravištem. Ovaj odlazak stvara u njoj trajan osjećaj nepripadanja i otuđenosti, jer unatoč intelektualnim slobodama, nova sredina ne posjeduje emotivne vrijednosti doma. U Beču se upoznaje s europskom "nonšalancijom i nihilizmom", te kroz Sartrea i Freuda s intelektualnom klimom Europe. S jednako duhovitim i vedrim prijekorom analizira neke njoj nove, europske fenomene, kao što su časne sestre, ostarjele miteleuropske dame opsjednute kućnim ljubimcima ili nihilističku pankersku mladež. No, europski grad je zauvijek stran i ravnodušan prema njenoj patnji.
Sva spomenuta životna događanja Marjane Satrapi obradila je u četiri nastavka stripa Perzepolis, na temelju kojeg je nastao animirani film. Sam likovni izraz stripa ogoljen je i jednostavan te barata snažnim crno-bijelim kontrastima. Maljevičevski crne plohe na bijeloj pozadini za posljedicu imaju određenu vizualnu redukciju slike, kojom se postiže naglašenje i britkost poruke i značenja. S obzirom da je Satrapi studirala umjetnost i vizualne komunikacije, koje se bave načinima prenošenja poruka za vizualnu percepciju, sasvim je izvjesno da je pronašla direktan i jednostavan stil izraza kojim će ispričati svoju priču bez suvišnih elemenata. Njen je likovni izraz sveden gotovo na razinu ikoničkih znakova i simbola, i to onih univerzalnih, vezanih, primjerice, uz djetinjstvo, strah i rat. Jung je tvrdio kako simboli uvijek sadrže nešto što je skriveno, i u ovom slučaju upravo je to onaj subjektivni i emotivni ostatak koji posjeduje Satrapin crtež. Perzepolis kao animirani film gotovo da postaje vrsta meta-animacije: u njemu autorica progovara o svom životu, koji postaje strip, koji postaje film. U formi filma obrađuje formu stripa nastalog na osobnom iskustvu stvarnih događaja i time zatvara interesantnu kružnu figuru značenja. Na taj način formalno podsjeća na još jedan izvrstan (meta)film koji se bavi stripom koji obrađuje svakodnevni život njegovog crtača – to je American Splendor (2003.) s Paulom Giamattijem u ulozi strip-crtača Harveyja Pekara. American Splendor je igrani film koji jednako uspješno probija, miješa i zastire granice između umjetnika i njegove umjetnosti, dodajući time posve nove slojeve značenja. Perzepolis u formi animiranog filma djelomično gubi dio svoje karakteristične stripovske jednostavnosti, jer se u njemu pojavljuju dodatne tehnike poput sjenčanja pozadine, te filmske montaže i superpozicije, što je i logično zbog toga što je film kao vizualni medij drugačiji od stripa i zahtijeva njegovu interpretaciju, a ne reprodukciju. Zbog toga vizualni karakter Perzepolisa biva obogaćen na drugom planu, koji može otvoriti samo filmska forma, kroz brojne reference i aluzije na glazbu i popularnu kulturu, Picassa, Muncha ili japansku umjetnost.
Rijetki su slučajevi prodora artističkog animiranog filma kao što je Perzepolis u filmski mainstream, pogotovo u doba vladavine Pixarove animacije. No, on je po svom izrazu trajno moderan. Ujedno posjeduje privlačnost ranih Disneyjevih animacija i slojevitost kakvu bi imali Simpsoni da žive u Tehranu. Ali ono skriveno što okuplja ljude oko ovog filma jest njegova univerzalna i ujedno intimna povijest odrastanja u vremenu represivne društveno-političke situacije koja nadrasta i silom mijenja život pojedinca.
Perzepolis, prikazan na prošlogodišnjem dugometražnom Animafestu, nakon distribucije u kinu Europa, zbog velikog interesa publike, nastavlja redovnu kinodistribuciju u zagrebačkom kinu Grič, Jurišićeva 6, od subote, 26. travnja svakoga dana u 18.00 i 20.00 sati.
Nakon Zagreba, film će krajem svibnja 2008. krenuti i u redovitu kinodistribuciju u Rijeci i Puli.
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
