Savjet iz 'ordinacije': Što učiniti kada dijete odbija hranu?
Imam djevojčicu staru 7 i pol mjeseci. Sve češće odbija kašice. Obično je pri hranjenju moram zabavljati jer ne želi otvoriti usta. Sada je došlo do toga da uopće ne želi kašice i preskače obrok. Zanima me zašto ih ne želi, pa čak ni u bočici. Ali zato hoće mlijeko. Smijem li popustiti i dati joj mlijeko?
Vaša beba može sve: može birati što želi i što ne želi. Čini se da želi Vas više od same hrane – radije ne uzima hranu i u zamjenu dobiva Vas – Vašu brigu, pažnju, strah i sve ostale emocije. Teško je razumjeti da se cjelokupni proces odvija na nesvjesnoj razini. Ovdje su odlučujući osjećaji i naučeni refleksi: neću hranu - imam mamu. I priča ide dalje: mama je sve prestrašenija - ja to osjećam - i sve više je trebam – sve više odbijam hranu… Pokušajte se ponašati manje emocionalno angažirano, pokušajte oponašati stil hranjenja u vrtiću ili bolnici. Ili u obitelji koja ima 12 djece. Moguće je da će u početku zbog protesta što nema više “zabavnih” aktivnosti oko hranjenja u početku još i malo izgubiti na težini. Pokušajte u nastavku, u tekstu koji slijedi, prepoznati tu skrivenu dimenziju problema hranjenja. Opustite se, ništa se djetetu neće dogoditi. Ovakvu pažnju i ljubav kakvu vi pružate nema niti 10% djece na svijetu.
Kako u životinjskom svijetu, tako i u ljudi, spavanje, hranjenje i defekacija su prirodne aktivnosti koje se odvijaju posve spontano i bez značajnijih problema. No ipak, kod većeg broja djece, ti se prirodni procesi odvijaju s dosta poteškoća. Često se nalaze problemi u sve tri aktivnosti, no uobičajeno jedna od njih postaje dominirajući problem. Zašto se to događa i kako možemo pomoći?
Problemi se javljaju kada se ove potpuno spontane i prirodne aktivnosti počinju vezivati za duge sadržaje koji sami po sebi postaju predmetom "pogađanja".
Hranjenje – probirljivost, odbijanje hrane
Roditelji čija djeca imaju sjajan apetit nisu niti svjesni kakvih su muka pošteđeni. Vrlo je zanimljivo kako se nešto što je sasvim prirodno i što se kod zdrave djece odvija sasvim spontano može postati predmetom teških problema u njezi male djece. Pokušat ću navesti nekoliko tipičnih situacija i rasvijetliti mehanizme koji uzrokuju odbijanje hrane.
Prije svega najčešće se susreće neprimjereni kriterij koliko dijete treba pojesti u jednom danu. Drugi, najčešće krivo procijenjeni parametar po kojem bi dijete trebalo jesti je stanje njegove uhranjenosti, pa često normalno uhranjena djeca budu proglašena premršavima i počinje forsirano hranjenje. Forsirano hranjenje - kao uglađeni izraz za nasilje, za traumatiziranje djece. Roditelji u kojima postoji trag takvog nasilja u vlastitom djetinjstvu najčešće ne forsiraju hranjenje svoje djece. Količina hrane koju dijete uzima povremeno može značajno varirati; postoje razdoblja kada se jednostavno pitate od čega to dijete živi. Iz mog iskustva odgovor najčešće glasi – od neizmjernih količina sokova i čajeva koje piju između obroka. Time održavaju razinu šećera u krvi a znamo da se tek padom njegove razine javlja osjećaj gladi. U vrijeme redovitih obroka djeca tipično biraju što će jesti – jedu samo ono što vole, a sve ostalo odbijaju i bacaju roditelje u očaj. Tipično je da su ova djeca dobro uhranjena jer kroz dan unose dovoljne količine kalorija (šećer u napicima). Logična reakcija roditelja je strah da će dijete oboljeti zbog gladi. Postaju spremni na bilo kakve kompromise – nudi se više vrsta jela za svaki obrok ne bi li dijete možda prihvatilo koje od njih, hranjenje postaje glavna tema u kući, za djetetom se nosi tanjur i žlica... Jedna za mamu... Sada jedna za tatu.... Sada ide avion i nosi papicu: aaaaaa.....mmmm...
U osnovi se događa ista stvar kao i kod problema s pražnjenjem crijeva. Hranjenje je popraćeno cijelim nizom "ukrasa", i ukrasi sami po sebi postaju razlogom da se njima dijete i bavi, a ne da jede. Osim toga, ako dijete ne jede, onda biva nagrađeno pažnjom i ugodom okoline. Kasnije možda i neugodom, ali to postaje svejedno; važan je osjećaj da postoji prekidač koji dijete dovodi u centar zbivanja i koji mu daje roditeljsku pažnju.
I ovdje su djeca podcijenjena – ne postoji vjera da su sami sposobni preuzeti brigu da uzmu hranu koja im je dostupna ako su gladna. Sumnja se u elementarnu funkciju djeteta. Iznimno rijetko se susreću djeca koja nemaju osjećaj gladi. To su djeca koja moraju naučiti uzimati hranu iako nemaju osjećaja gladi. Inače počinju gubiti na težini. Već u dobi od 6 mjeseci se djeca mogu naučiti da preuzmu odgovornost da uzmu hranu iako nisu gladna. Prema tome zdrava djeca neupitno i suvereno vladaju time.
Relativno je jednostavan način kako pomoći roditeljima (primarno) i djeci. Prije svega treba isključiti uzimanje slatkih napitaka između obroka. Hranu treba ponuditi za stolom i po mogućnosti u društvu "dobrih jelaca". Nakon što dijete pokaže da ne želi jesti može ga se još jednom ponuditi a ako kaže ne tanjur treba maknuti, a dijete otpraviti od stola. Sve navedeno treba činiti odlučno i bez iskazanih emocija. Time je poslana poruka: odlučio si da nećeš jesti, onda ćeš biti i odgovoran ako budeš gladan. Nitko te neće moliti da ne budeš gladan; nitko neće niti brinuti za tebe ako budeš gladan do idućeg obroka. Time smo izmaknuli mogućnost uporabe hranjenja kao sredstva za "nagodbe"; iskopčali smo prekidač roditeljske pažnje.
I na kraju, jedan dio djece dosta dugo nakon navršene godine dana života ide na spavanje s bočicom. Uspavljivanje bočicom u dobi nakon godine dana nosi nekoliko opasnosti. Prije svega predstavlja način zadovoljavanja emocionalnih potreba (umirivanje) na način koji je primjeren dojenačkoj dobi; potom postavlja hranu u funkciju zadovoljavanja emocionalnih potreba, što se kasnije može pokazati pogubnim u nastanku pretilosti. I konačno, hrana stvara naslage na zubima koje pogoduju rastu bakterija i uništavanju zubne cakline. Stoga, nakon navršene godine života, preporučam da se hranjenje u cijelosti i sasvim jasno razdvoji od spavanja. Nakon večere slijedi pranje zuba i odlazak na spavanje.