PITANJE: Mama sam dječaka od 2 i po godine. Po prirodi je vrlo tvrdoglavo malo stvorenje ali to me ne brine toliko koliko me brine njegovo plakanje u kojem ostaje dugo bez daha i lice i usnice mu poprime ljubičastu boju.
To se nikad ne događa kad ga nešto fizički boli odnosno kad padne ili kad je bolestan nego isključivo kad si on zaželi nešto što većinom nije za njega i to želi odmah
Jučer je npr.htio sjesti sa susjedom na motor i voziti se a ujedno ga je strah zvuka motora
U takvim situacijama odjednom tako jako zaplače da ostane bez daha i mogu reći da to izgleda strašno.Ja ga lupnem po leđima jer ne znam šta bi u tom momentu učinila pa mi možda možete nešto savjetovati. Imam i starijeg sina koji nikad nije plakao na taj način pogotovo ne u toj dobi i sve smo mogli riješiti razgovorom ali kod malenog to ne "pali" on ne "čuje" ono što nije po njegovom.
ODGOVOR: Riječ je o tzv. afektivnim respiratornim krizama. Sretni su roditelji koji ne znaju o čemu se ovdje radi. Jedan mali broj djece znade za vrijeme plača izgubiti zrak ("zaceniti se"), poplaviti i izgubiti svijest. Ponekad pri tome dobiju generalizirane trzaje tijelom (poput epileptičkog napada) koji su uzrokovani nedostatnom količinom kisika u mozgu. Vrlo ružna slika koja navodi roditelje u očaj misleći da im dijete umire. No uobičajeno, nakon što dijete izgubi svijest, prestaje grč mišića koji je izazvao prestanak disanja i dijete prodiše te dolazi k svijesti. Uzbuđenje i emocije koje potom slijede na neki način «hrane» ovu pojavu pa se ona ubrzo ponavlja prigodom slijedećeg plača. Napadi postaju sve učestaliji i teži a roditelji sve više ustrašeni i nesigurni.
Zanimljivo je da se afektivne respiratorne krize uobičajeno javljaju u prisustvu jednog od roditelja (najčešće majke koja jače od supruga izražava strah i nesigurnost ). Napad se može prekinuti u prvoj fazi ako se djetetu odvuče pažnja i skrene sa puta plakanja bez udisaja. To se može načiniti nekom neuobičajenom radnjom, riječima, zvukom i sl. Da bi roditelj smireno i adekvatno reagirao mora biti uvjeren da se djetetu ništa ne može dogoditi u napadu, te da se mogu spriječiti isključivo samouvjerenim i sigurnim pristupom. Obično je jedan od roditelja emocionalno stabilniji i pruža podršku onom slabijem kako bi kroz prvi period prošli sa što manje problema. Ubrzo kada se pokažu rezultati (uspješno prekidanje napada, smanjenje učestalosti i intenziteta) roditelji postaju potpuno smireni, a odsustvo iskazanih emocija u kritičnim trenucima ubrzo u potpunosti prekida pojavu novih napada.