Svako malo negdje, netko na neki od mnogih načina biva žrtvovan ili nekoga žrtvuje. Žrtvovati možemo sebe ili drugog/druge. Češće je to dio sebe ili dio drugog. Kada je u pitanju samožrtvovanje, onda je to onaj dio sebe koji (svjesno ili nesvjesno) ne smatramo dovoljno vrijednim da bi kao takav, u toj formi postojao. Kada je u pitanju žrtvovanje drugog, onda je priča obrnuta.
To je svuda oko nas. Netko žrtvuje obitelj za karijeru, netko karijeru za obitelj, netko ljubav prema bližnjima za ljubav prema bogu, netko ljubavnicu za ženu, netko muža za ljubavnika, netko djetetovu osobnost radi slike idealne obitelji. Načina je bezbroj. Netko mora potamniti da bi netko drugi mogao zasjati. Ili neka slika u umu mora potamniti da bi druga mogla zasvijetliti.
Primjerice, ako je slika idealne obitelji jaka, stvarne osobe se čine manje važnima, odnosno manje važnim se čini ono kako obitelj funkcionira iznutra. Princip žrtvovanja je takav da upravo na temelju pada, na temelju nestajanja i umiranja nešto drugo biva oživljeno, uzvišeno. Prosječan odrastao čovjek koji promišlja o sebi će se vjerojatno, osvrnuvši se na svoj dosadašnji život pronaći i s jedne i s druge strane. Većina nas je osjetila kako je to biti onaj koji žrtvuje i onaj koji je žrtvovan.
Mora li to zaista biti tako? Je li to univerzalni princip ljudskog postojanja ili je to produkt kolektivnog načina razmišljanja koji, promijenimo li ga na individualnoj razini može biti mijenjan i na razini društva? Ne možemo svijet učiniti drukčijim, ali možemo biti svjesni odgovornosti na osobnoj razini, a to je upravno ono što kolektivnu svijest čini. Svatko od nas, za sebe i za druge, može pridonijeti toj promjeni.
Mada su žene te koje se češće “dobrovoljno žrtvuju” ili “preuzimaju ulogu žrtve”, glavni protagonist zapadne, kolektivne priče o žrtvovanju je muškarac – Isus. Kršćanstvo je u svojoj srži princip žrtve. Rene Girard u svojoj knjizi Nasilje i sveto izvrsno povezuje agresiju i svetost. “Budući je žrtva sveta, zlodjelo je ubiti ju. Ali, žrtva je sveta samo zato što će biti ubijena”. Da Isus nije bio ubijen, njegove svetosti za buduća pokoljenja ne bi bilo.
Manje je bitno koliko vjerujemo ili ne vjerujemo u istinitost te predaje. To je za neke povijesna činjenica, a za neke bajka s ružnim završetkom. Ono što je bitno jeste uvid da se naša kultura temelji na religiji kroz koju se obožava žrtva. Rene Girard je uočio kako se po toj, bazičnoj liniji kršćanstvo uopće ne razlikuje od paganskih kultova. U nedužnu (i, u odnosu na čovjeka bespomoćnu) životinju projicira se sve ono loše što se nakupljalo u ljudima i to loše zbog toga mora biti ubijeno. Što je žrtva svetija, što je idealnija, nevinija (žrtveno janje), to je nadmoć koja se stječe njenim žrtvovanjem veća.
Žrtvovanje je zapravo oslobađanje potisnute agresije nakon čega nastupa olakšanje i ljudi opet imaju snage vjerovati jedni drugima jer vjeruju u magičnu moć oslobađajućeg obreda. Neko vrijeme su jedni prema drugima bolji, a onda nezasitnu snagu nastalu na principu žrtvovanja opet treba nahraniti. Nije li i sam paganizam žrtvovan u ime kršćanstva? Osvajajući daleke zemlje, kršćanstvo je agresijom utemeljilo sebe na zatiranju drugoga.
Žrtvovanje je princip jednog. Samo jedan može biti na prvom mjestu i u ime njega, u ime onog koji je gore, na vrhu planine drugi moraju biti dolje, u dolini. Moj bog, ne tvoj. Moj bog umjesto tvog. Slično se događa i na osobnom nivou. Brisanje potamnjele prošlosti da bi se mogla vidjeti svijetla budućnost. Žrtvovanje slabog sebe kako bi mogli vidjeti novog, jakog sebe. Žrtvovanje slabog drugog kako bi se sami mogli vidjeli jačima.
Izlaz iz ovog duboko ukorijenjenog kolektivnog problema je u razrješavanju vlastite priče, vlastitih životnih poteza temeljenih na principu žrtvovanja. I jedno i drugo – i žrtvovanje sebe i žrtvovanje drugog znači zakidanje života. To je nož s dvije oštrice. Onaj koji žrtvuje to radi iz povrijeđenog, hladnog, mrtvog, dijela sebe i tim činom svoju unutarnju smrt, svoju povredu hrani, utiskuje ju još dublje u sebe. S druge strane, onaj koji se dobrovoljno žrtvuje radi to iz svetog dijela sebe koji vjeruje u besmrtnost. Ovaj prvi ima manjak života, a ovaj drugi višak. Razrješavanjem ovog principa iz sebe susrećemo se s onoliko života koliko ga čovjek zaista i ima - taman onoliko koliko mu treba.
Tomica Šćavina
www.poticaj.net
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
