Većina nas u sebi nosi mnoštvo definicija nas samih. Ono što u tu definiciju ne spada, trudimo se ignorirati, izbrisati, praviti se da toga nema. Na primjer, smatram li sebe osobom koja je 'iznad' ljutnje ili osobom u kojoj nema zavisti, osjetim li ljutnju ili zavist, imidž koji pred sobom nosim će te nepoželjne elemente eliminirati. Misleći da tako postajem sve bolja ili sve svjesnija, zapravo postajem sve lošija i sve nesvjesnija, jer ne razvijam sebe, već svog unutarnjeg neprijatelja.
Unutarnjeg neprijatelja u ovom kontekstu čine svi oni odbačeni, negirani, neprihvaćeni, potisnuti dijelovi nas. Sve ono što u nama postoji, a čemu smo mi rekli 'ne'. Ljutnja kojoj kažemo 'nema te' ne nestaje, već mijenja svoju energetsku formu i samim time joj je teže ući u trag. Recimo – nema više vatrene ljutnje, ali zato ima močvarne depresije. Ili, nema više zavisti prema 'boljem' ili 'jačem', ali zato ima agresije prema 'lošijem' ili 'slabijem'.
Često se ljudi šokiraju kad napokon shvate da ne žele baš svima na ovom svijetu dobro. Nakon što se osjete povrijeđenima, uhvate se razmišljajući: “Da bog da mu…” ili “Najradije bi joj…”, a budući su sebe navikli vidjeti dobrima, šokiraju se vlastitim 'nedopuštenim' mislima ili željama. Budući 'nekome željeti zlo' ne spada u njihovu definiciju dobrote, odjednom se zaprepašteno počinju pitati: “Pa kakva sam ja to osoba? Zar sam ja loš/loša, zao/zla? Mora da nešto nije u redu sa mnom.”
Točno je da nešto nije u redu, ali ne s njim ili s njom već s predodžbama koje imaju o sebi. Imidž dobrote će dobiti najsnažniju potvrdu samoga sebe uvjeri li 'najzločestiju' osobu u svoju dobrotu. Zbog toga se u muško-ženskim odnosima često privlače suprotnosti tipa: 'Ja njemu cvijeće on meni smeće' ili 'Ja bi za nju sve, ona za mene ništa'. Ima li sreće, takvi odnosi traju kratko, čovjek shvati da nije samo dobar nego je i zao jer živimo u svijetu u kojem ne cvjetaju samo tratinčice i orhideje, već i kaktusi i korov.
Sve ono što osjetimo u sebi zapravo treba samo jedno – prihvaćanje. Ljutnja se ne bi transformirala u depresiju, psihosomatsku bolest ili nešto treće da je bila prihvaćena u svom primarnom obliku. Zavist se ne bi transformirala u agresiju, povlačenje u sebe ili nešto treće da je bila prihvaćena u originalu. Spoznaja 'Ja sam loš/loša, zao/zla' ne bi bila tako šokantna da sve ono što se kosi s jednom takvom slikom nije bilo sustavno odbacivano.
Odbacujući neke aspekte sebe osiromašujemo svoju unutarnju stvarnost, jer se naš pogled prema unutra ne temelji na iskrenosti, već na definiranoj predstavi o sebi. Budući svaki odbačeni dio nas teži biti prihvaćen, prvi korak je – detektirati ga, primijetiti, shvatiti da je tu. Ako je već činjenica da je 'to nešto' tu, u nama – čemu negiranje, čemu odbacivanje, čemu borba? To je i tako već tu! Čim nešto u sebi primijetimo, detektiramo, to znači da smo se od toga odvojili. Dakle, ako svjesnost o postojanju tog nečeg (što god to bilo) unutar nas već postoji - je li bolje prihvatiti ili odbaciti?
To 'nešto' u sebi što bi najradije negirali ili odbacili može biti svašta. Činjenica je da prosječnom čovjeku svakog dana kroz glavu prođe jako puno misli. Neke nam se čine prihvatljivima, a neke ne. Neke su nam bliske, a neke nas čine da se zapitamo – zar sam ja takav/takva? To može biti: misao o samoubojstvu, ubojstvu, sprovodu roditelja, trećem svjetskom ratu, govoru pred četiri tisuće ljudi, seksu s tri tisuće ljudi, pločici s mr.dr.sc.abcd. ispred svog imena, svojoj slici u novinama nakon spašavanja aviona iz ruku opakih terorista, novom laku na sva tri automobila i tako dalje.
Bilo da je u pitanju osjećaj, misao, doživljaj ili fantazija - negiramo li postojanje onog što je očigledno tu, negiramo postojanje dijela sebe. 'To nešto' nije u nama bezveze, nije niklo niotkud - ono ima svoju dinamiku, svoju pozadinsku priču. Negirajući postojanje nekog aspekta sebe u samom startu, zakidamo se za mogućnost dubljeg samo-istraživanja. S druge strane, prihvaćanje onog što se pojavljuje u našem unutarnjem svijetu (što god to bilo), dovodi do toga da smo manje u predodžbama o sebi, a više u stvarnosti.
Prihvaćanje je poput univerzalnog lijeka. Ljutnja, zavist, povrijeđenost, zloća i sve ostalo gubi svoju etiketu 'lošeg' kada je prihvaćeno i samim time se transformira. To znači da sa samima sobom postajemo više na ti, da smo si bliskiji, da se osjećamo stvarnijima, a istovremeno si postajemo i veća zagonetka. Prihvaćanje otvara nove mogućnosti istraživanja sebe koje ne izvire iz boli ili unutarnjeg konflikta, već iz iskrenog propitivanja i želje za upoznavanjem ovog tajanstvenog postojanja.
Tomica Šćavina
www.poticaj.net
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
