Svi mi imamo neka svoja vjerovanja o sebi, neku svoju (trenutno aktualnu) sliku, svoje unutarnje zrcalo koje je nastajalo kroz razna životna iskustva. No, malo ljudi je svjesno u kojoj mjeri je to unutarnje zrcalo zapravo fleksibilno, promjenjivo, koliko na naš život može djelovati (s jedne strane) deprimirajuće i samorazarajuće ili (s druge strane) poticajno i blagotvorno.
Neki ljudi nisu u stanju čuti ništa lijepo o sebi. Na pohvale i komplimente se ili ogluše ili ih krivo interpretiraju. Budući da ne vjeruju u vlastite kvalitete, pamte samo kritike i neuspjehe što samo iznova potvrđuje njihovu sliku o sebi koja je negativna i samoobezvrjeđujuća. Kada im se kaže da su talentirani ili inteligentni, mozak to pretvara u "Treba tu još puno truda" ili u "To mi kažeš samo da me utješiš".
Uvijek su "neki drugi" ti koji su bolji, pametniji, talentiraniji, vrjedniji, važniji, ljepši, zanimljiviji… i što sve ne. Na taj način, loša slika o sebi se hrani, brani, preživljava. Osoba ni ne pogleda onog u čijim očima se zrcali njegova (ili njezina) vrijednost. Glava je spuštena i zbog negativnih uvjerenja o sebi ne vjeruje u vlastitu vrijednost koju u njoj primjećuje netko drugi.
Neki s istom slikom o sebi žive cijeli život. Ta slika im uopće ne paše, smeta im, čini ih nezadovoljnima i sputanima, ali to je sve što imaju. Zatočeni u vlastitom (iskrivljenom, lošem) zrcalu, biraju odnose kroz koje se takva slika uvijek iznova hrani i potvrđuje. Ponekad ta slika postane toliko jaka da se čovjek ispod nje počinje osjećati kao da ga zapravo ni nema. A osjećaj nepostojanja je jedno od psihički najrazornijih iskustava koje čovjek u ovom postojanju može doživjeti.
Neki ljudi su pak na suprotnom polu, a opet se sve svodi na isto. Primjećuju i obraćaju pažnju samo na komplimente i hvalospjeve, a od (bilo konstruktivne, bilo otrovne) kritike se svim silama brane. Ništa ne smije poljuljati njihovu iluziju o savršenom ja. Jedna od najčešćih obrana koju takvi ljudi koriste je odbacivanje i obezvrjeđivanje svih onih koji taj superautoportret svojim divljenjem i fasciniranošću ne hrane.
Ispod te maske leži upravo ono suprotno: osjećaj bezvrijednosti, izgubljenosti, beznađa i osamljenosti koje treba dobro sakriti, kako pred sobom, tako i pred drugima. Čovjek s takvom slikom o sebi, kada ne nailazi na potvrdu te slike u drugima, osjeća se, baš kao i u prethodnom primjeru – kao da ga nema. Na taj način opet biva ugrožen sam temelj čovjeka – doživljaj postojanja.
Unutarnje zrcalo je nešto što se kod ljudi koji rade na sebi cijeli život mijenja. Pri tom promjena ne mora značiti razbijanje zrcala kako bi se stvorilo ili pronašlo novo. Puno je nježnije i prihvatljivije malo pomalo mijenjati kut gledanja. Probati iz ovog kuta, pa iz onog, pa iz nekog trećeg – i vidjeti kako se pri tom osjećamo. A to možemo samo otvorimo li se za ono kakvima nas vide drugi. Te nove mogućnosti viđenja sebe, ti novi kutovi gledanja su zapravo njihovi. Kada smo otvoreni za vanjska zrcala, odnosno za mogućnosti da drugi primijete naše kvalitete i naše mane koje zbog krutosti svog unutarnjeg zrcala sami ne vidimo, možemo puno lakše napredovati.
Tomica Šćavina
www.poticaj.net
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
