Ponekad imamo tisuću stvari za vratom, ali ih obavljamo s lakoćom, a ponekad se nađemo na čistini, ništa specijalno ne moramo raditi, ali stvarnost je svejedno teška. Neki ljudi žive u uvjerenju da pravi život mora biti težak kako bi ga istinski osjetili, pa se pretrpaju kreditima, nerazumnim financijskim ulaganjima i zasnivanju obitelji onda kada na to nisu spremni. Neki su toliko usmjereni na lakoću da sve potencijalne "terete" ignoriraju, žele ostati djeca, ideal života vide u površnim odnosima i izbjegavanju odgovornosti.
U uobičajenim, svakodnevnim životnim uvjetima, lakoću postojanja smo u mogućnosti sami stvarati. Točnije, ako si dovoljno osvijestimo tu mogućnost, možemo otpuštati sadržaje koji nas iznutra pritišću. Mnoga opterećenja nastaju iz razloga tipa: ne znam se dobro organizirati ili ne znam što bih u vezi s nekim odnosima. Na taj način se u glavi talože planovi koji su klimavi, poludovršeni, zapinju o zamišljene prepreke i zahtijevaju stalno nove kalkulacije.
I tako, iznova i iznova, stvarnosti se oduzima na njenoj nepredvidivosti. Nepredvidivost u našim planovima nije predviđena i zato se pravimo kao da je ni nema. Ispustiti konce iz ruku? Prestati kontrolirati sustav? Prilično teško. Za mnoge ljude to graniči s nemogućim. Iako smo nikli u ovoj stvarnosti ne znajući zapravo kako, zamišljamo si da je držimo u svojim rukama i da je možemo ograničiti i upakirati svojim mentalno-emotivnim pregradama.
Naše postojanje je zapravo čudo koje uzimamo zdravo za gotovo, stalno iznova zaboravljajući da živimo ono što je u samom svom korijenu neobjašnjivo. A ako je neobjašnjiv korijen, onda je neobjašnjivo i drvo i plod. Možemo ponuditi svoje najbolje trenutne modele, ali svi su oni potrošni – nakon nekog vremena sveukupnost postojanja se počne prelijevati izvan poznatih granica i onda je opet pokušavamo obuhvatiti kao da se bojimo da bi nam negdje mogla pobjeći.
Zapravo, mi bježimo od nje, jer nam je njena nepredvidivost opterećujuća, pa imamo potrebu kreirati što čvršće ladice koje će je zadržati na mjestu. Jedino tako je možemo "posjedovati", jedino tako se možemo osjećati donekle sigurni. Imati stvari u svojim rukama, odlučivati, upravljati, razmontirati, proučiti djeliće mozaika koji ne znaju puno o cjelini.
Mnogim ljudima ogroman problem predstavlja prepuštanje. Tu vreba strah – prepustim li se, gdje ću se naći? No, ima i onih kojih koji imaju suprotan problem – toliko se prepuštaju "rijeci života" da ništa ne uspijevaju kreirati onako kako bi htjeli. Plan i program su nešto što se stalno rasipa, jer se asocira s teškoćama i problemima. Cilj je nešto nevrijedno pažnje jer se, po navici, i tako neće realizirati.
Ono što je jednoj osobi lakoća, drugoj je težina – priča je uvijek individualna. Poželimo li letjeti balonom, što više vreća s pijeskom odbacimo, to ćemo se više uzdići. Kako se tamo gore osjećamo ovisi o povjerenju u život i o osjećaju unutarnje sigurnosti – kako i gdje ćemo sletjeti?
Tomica Šćavina
www.poticaj.net
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
