Mada smo u ovo doba svi puni planova za sljedeću godinu, pravo vrijeme za promjenu nije ono kada jedan kalendar mijenjamo drugim. Baš kao što postoje vanjski, prirodni ciklusi – izmjene godišnjih doba, okretanje Zemlje oko Sunca i oko svoje osi – tako postoje i unutarnji ciklusi koji mogu trajati dvije, tri, pet, ili deset godina, ovisno o putu koji smo iznutra trebali prijeći.
A put se zapravo čini prilično kratak – od sebe k sebi. Ima li tu uopće puta, mogli bismo se zapitati. Iako, to "od sebe k sebi" uključuje brojne međuljudske odnose i razne aktivnosti. Dok takav jedan unutarnji, emotivni ciklus traje, možemo se osjećati kao da se udaljavamo od sebe ili kao da se približavamo sebi. Na jednom polu, to je onaj topao unutarnji osjećaj "tu sam, doma sam", a na drugom osjećaj odsutnosti i otuđenosti – "miljama sam daleko od sebe".
Onda kada nismo "doma", kada u grudima ne nailazimo na mir, toplinu i sigurnost za donošenje odluka i pokretanje promjena, racionalni plan za promjenu često ostaje tek ideja. A onda i kada se pokrenu neke promjene u realnosti, osjećaj unutarnjeg zadovoljstva često zna izostati.
To se odnosi kako na promjene na privatnom, tako i na promjene na poslovnom planu. Baš kao što nam je u privatnom životu potreban osjećaj sigurnosti u ono što i kako želimo, tako nam je i na poslovnom planu potreban osjećaj kompetentnosti da nešto što isplaniramo zaista možemo postići.
Kada se odlučujemo na životne promjene jer "to tako treba", jer "se očekuje", "jer je vrijeme za to", onda motivacija nije unutarnja, nego vanjska i to nas samo udaljava od unutarnjeg osjećaja "doma sam".
Za sve životne promjene postoji pravo vrijeme, a ono nije upakirano ni u kvadratiće kalendara niti ga određuje prst sudbine. Nije određeno ni plimom, ni osekom, ni gledanjem u karte, ni horoskopom. Pravo vrijeme za promjenu je onda kada osjećamo da je pravo vrijeme. To u prvom redu znači da smo u stanju razlikovati ono kako je od onog kako može biti. A zatim i da imamo dovoljno unutarnje snage da se prema onom kako može biti pokrenemo.
To uvijek znači preuzimanje rizika, tj. ulazak u novu zonu straha. Ono što je zbunjujuće kod straha je da on jača upravo onda kada ga se negira i ignorira. Odnosno, kada se od njega bježi. Apsurdno (a samim time raciju i nedokučivo) je to da priznavanje i dopuštanje straha najčešće rezultira otkrivanjem novog sloja stabilnosti i mira. Nakon toga, racionalna odluka ima zrelu, pokretačku energiju utemeljenu na snazi osjećaja.
Tomica Šćavina
www.poticaj.net
|