Svatko od nas želi biti sretan. A za sreću, čini se, treba biti zadovoljeno mnoštvo preduvjeta. Zbog toga je potrebno preduhitriti stvarnost i definirati točku u budućnosti u kojoj je želja ispunjena.
Kako bi izveo ovaj nemoguć zadatak, um radi prekovremeno. Upliće bezbroj dijaloga: što bi rekao/rekla ja, pa što bi na to odvratio onaj drugi, pa opet ja, a onda se možda ubaci i onaj treći. I sve to ne bi li stvorio dovoljno čvrsto misaono tkanje koje vodi ka cilju, ka ispunjenju želje u budućnosti.
A zapravo, puno korisnije bi bilo, umjesto na ispunjenje želje, obratiti pažnju na njen izvor, na temeljnu motivaciju koja ju pokreće. Virtualno kreiranje budućnosti je zapravo loš flaster za povredu koja je tu, u sadašnjosti.
Situacija br. 1: Fali ti ljubavi?
Maštaš o budućnosti u kojoj ćeš ti i tvoj voljeni biti (za)jedno. Ono što umu nakon toga preostaje je 'samo' prearanžirati stvarnost tj. dobro i precizno osmisliti kakvi sve uvjeti moraju biti zadovoljeni da bi projekt uspio. To, naravno, uključuje i druge ljude, njihove reakcije, njihove želje itd. Nemoguć posao. Puno mentalnog rada za nula emotivne satisfakcije.
Situacija br. 2: Nesiguran/nesigurna si u vezi izgleda?
Maštaš o situacijama koje ti omogućuju da si u centru pažnje, da ti se drugi dive, da to 'oko izvana' sjaji zbog sklada tvojih pokreta. Ali, to 'oko izvana' zapravo je iznutra, zamišljeno je i teži tome da se proširi na druge, što je izvor stalne frustracije. Tom pounutrenom vanjskom oku nikad dosta pažnje.
Primjera je puno, a iz svih njih se da izvesti jedan generalan zaključak: želje su izvor frustracija. Zvuči logično. Zbog toga zenovska bezvoljnost može zvučati kao privlačno rješenje svih tih zavrzlama. Kada je čovjek bez želja, pretpostavka je da ovakvih mentalnih opterećenja nema.
Kroz New age duhovnost preneseno je mnoštvo istočnih razmišljanja na zapad. Između ostalog, tu je i koncept bezvoljnosti. Čovjek bez želja asocira se sa stanjem nirvane, sa stanjem prosvjetljenja i nepomućenog unutarnjeg mira. Misleći da napreduje, usvojivši ovakvo učenje, duhovni tragatelj umjesto da napreduje, zapravo stagnira.
Kroz težnju k stanju bezvoljnosti dolazi do odbacivanja i negiranja vlastitih želja, a na taj način se ne stvara unutarnji mir, već besperspektivnost i dezorijentiranost. Želje nisu nestale, već je um (kroz usvajanje novih duhovnih shvaćanja) postavio barikade na put njihova ispunjenja.
Želje su jedna vrsta psihičkog goriva. One određuju smjer našeg djelovanja i zbog toga ih ne treba odbacivati i negirati, već njegovati i pročišćavati. Pitanje je – usuđujemo li se željeti?
Usuditi se željeti znači riskirati razočaranje. Put želje je cjeloživotno otkrivanje samoga sebe. Iskreno propitivanje motiva svojih želja i testiranje mogućnosti njihova ostvarenja u realnosti, a ne u virtualnom tkanju uma donosi sve manje razočaranja, a sve više unutarnjeg mira.
www.poticaj.net
Tomica Šćavina
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
