Prva bića s kojima se svatko od nas identificirao bili su naši roditelji. Po dolasku na svijet, osim porcija hrane, kontinuirano smo dobivali i porcije identiteta svojih tata i mama. Oni su bili naši idoli, naši bogovi. Oni su bili sve ono što bismo mi (jednom kad budemo veliki, kad budemo imali punih deset ili čak dvanaest godina) voljeli biti.
Kako smo odrastali, bivalo je sve više mogućnosti za identificiranje. Kao tinejdžeri smo se poistovjećivali s pjevačima, glumcima, sportašima, likovima iz stripova. Zatim je uslijedila sljedeća razina – identifikacija s nacionalnim herojima, duhovnim učiteljima, uspješnim biznismenima, slavnim iscjeliteljima.
Ovisno o sklonostima, čovjek se može poistovjetiti s određenom subkulturom, nacijom, duhovnim pokretom, profesijom. Može se identificirati s čovječanstvom, izvanzemaljcem, planetom, kućnim ljubimcem, partnerom ili prijateljicom. Praktički, može se identificirati sa svim što u realnosti postoji, uz dodatak svega onog za što misli ili vjeruje da postoji.
Identifikacija uvijek daje osjećaj ispunjenja. Jer, popunjava ona mjesta na kojima nam nešto fali. Kada želimo biti netko drugi, kada u određenom smislu želimo biti identični nekom drugom, to znači da to kakvi jesmo (sami pred sobom) nismo potpuni. S vremenom, kod onih koji istinski tragaju za vlastitim identitetom, osjećaj praznine i odvojenosti postupno biva zamijenjen osjećajem punine i radoznalosti.
Kroz procese identificiranja i deidentificiranja mi ustvari učimo i napredujemo. Baš kao što nam je primarno upijanje roditeljske psihe po rođenju bilo nužno za preživljavanje, tako je u srednjoj dobi nužno što temeljitije deidentificiranje od roditeljske psihe. Bez toga odnosi postaju emotivni zapleti i mentalne križaljke koje je s vremenom sve teže otpetljati i riješiti.
Deidentifikacija je nalik skidanju etikete i često je prati tuga (etiketu je lakše odlijepiti kada je staklenka mokra). Treba prežaliti gubitak tog identiteta. Uzmimo primjer nekog tko se identificirao sa svojim duhovnim učiteljem. Kad-tad ta poistovjećenost počinje žuljati. Ono što je donedavno (procesom identificiranja) ispunjavalo, počinje se doživljavati kao strano tijelo.
Nakon skidanja etikete, nakon skidanja tog posuđenog identiteta koji se vremenom istrošio i postao preplošan, čovjek se osjeća drukčije. Nakon perioda žuljanja i žaljenja, nastupa vraćanje sebi. Identificiranje i deidentificiranje pri tom nije ni dobro ni loše, ono je tu, ono je sastavni dio sastavljanja vlastitog identiteta preko kojeg sudjelujemo u svekolikoj igri života.
www.poticaj.net
Tomica Šćavina
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
