Izrazito intenzivna iskustva ostaju u sjećanju istaknuta i izolirana poput otoka. To mogu biti otoci ispunjenja ili otoci praznine. Izuzetno lijepa iskustva satkana su od čarolije života, a ova izuzetno šokantna su poput njihova antipoda, predstavljaju odsustvo ne samo čarolije, već i bilo kakvog doživljaja života.
Stanje šoka, traumatsko iskustvo, vakumirana stvarnost, slijepljena je uz čovjeka u tolikoj mjeri da istiskuje svaku emociju, svaku misao, svaku mogućnost komunikacije s ostalim iskustvima. Između iznutra i izvana nema ništa. Gola stvarnost, praznina.
Takvo jedno izolirano iskustvo, otok praznine, fleš postojanja teško stvara veze s ostalim životnim iskustvima, jer je različito, drukčije, neprihvatljivo. A ono što je nužno kako bi čovjek zadržao osjećaj unutarnje stabilnosti i životnog entuzijazma je upravo to – povezivanje vlastitih iskustava u cjelinu koja je u dinamičkoj interakciji s cjelinom koja je veća i sveobuhvatnija od njega samoga.
Pamćenje se služi raznim trikovima kako bi prikrilo put koji vodi do izoliranih otoka preintenzivnih iskustava.
Proučavajući povezivanje namjerno izazvanog šoka (putem bungee jumpinga) s ostatkom svojih životnih iskustava, postalo mi je jasnije no ikad u kolikoj mjeri su naše tjelesne reakcije vezane uz osvježavanje tragova pamćenja.
Prvi dan nakon skoka, sjećanje se svodilo na strmoglavljujuću podrhtavajuću sliku mora. Slika tamnoplave površine posute svjetlucavim vršcima valova tijekom par sekundi slobodnog pada djelovala je rasuto, pikselizirano. Brzina, šok, vrisak, euforija.
Drugi dan, sjećanje se svodilo na isto, a pratio ju je neobičan odjek praznine u tijelu. Slika je bila tako intenzivna da se činilo kao da je bungee jumping upravo i samo to. Njen specifični intenzitet kao da je prebrisao okolna sjećanja.
Treći dan, prije spavanja, odlučila sam napregnuti pamćenje i ponovno u sebi proživjeti sve što se događalo neposredno prije i neposredno poslije tog izoliranog sjećanja.
Tako sam se prisjetila snažnog trzaja koji se protegnuo od nogu pa sve do vrata u trenutku kada se sajla zategla. Sutradan sam imala jaku upalu mišića koja je trajala narednih par dana.
Tijelo je proživjelo taj šok tek par dana kasnije, nakon što je sjećanje (uz svjesno naprezanje) doprlo do tijela, to jest nakon što se proširilo van izoliranog otoka najintenzivnijeg dijela iskustva – slike pada.
Izoliranost, odvojenost, potisnutost pojedinih životnih iskustava ili pak (šire gledano) neprihvaćanje čitavih perioda vlastitog života (sebe kakvi smo nekada bili) jeste razlog nemogućnosti korištenja kreativnih, društvenih, intimnih i poslovnih potencijala suvremenog čovjeka.
Malo što čovjeka osvježava i obogaćuje toliko koliko povratak sebi - prihvaćanje i povezivanje izoliranih dijelova vlastita života.
Zato je od izuzetne važnosti da osobni razvoj postane nešto svakodnevno, uobičajeno, životno. Nudi nam se bezbroj prilika. Čovjek može učiti iz svega, pa čak i iz tako bedastog izuma poput bungee jumpinga.
www.poticaj.net
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
