Mnogi zasigurno znaju za termin soulmates (srodne duše ili duhovni partneri). Zvuči prekrasno – naći nekog tko te oduvijek čekao, koga si oduvijek tražila/tražio, tko je tvoja druga polovica, tko je u duši isti kao ti.
Isti? Dobro, možda ne fizički, možda ne ni u svim interesima, ali… negdje ispod… da, baš isti!
Produžena ruka psihoanalize, takozvana self-psihologija u tom pogledu nije nimalo romantična. Jedan od osnivača ovog pravca Heinz Kohut upućuje da takozvano blizanaštvo (osjećaj "isti smo") vuče korijenje iz ranog djetinjstva, kada dijete još uvijek ne shvaća da je odvojeno od majke, ali pretpostavlja da ono i majka imaju manje-više identičnu psihu.
Blizanačko vezivanje, zajedno sa svom svojom ljepotom i svim svojim krhkostima, često je prisutno kod tinejdžerske romantične zaljubljenosti kada predstavlja vrijedan način samospoznaje. Međutim, otkriće da drugi nije "baš kao ja" može biti ozbiljna prijetnja odnosu i doživljaju jedinstva.
S. M. Johnson, jedan od predstavnika self-psihologije, smatra da gore spomenuti popularni New Age termin soulmates ustvari potječe iz regresije na stanje blizanaštva koje se bazira na potrazi za savršenim alter-egom.
Uobičajena greška koja se događa pri nastajanju ovakvih odnosa jeste da se obostrano naglašavaju i podržavaju isključivo one osobine i ona ponašanja koja su zajednička. S ushićenjem se ističe: "I ja isto!", dok se: "Pa, ja baš ne mislim tako" ili "Moj ukus je sasvim drukčiji" ne izgovara, ignorira se – toga nema.
Točnije, prešutno je pravilo da različitost nije dozvoljena jer narušava doživljaj sklada. U takvom skladu nema konflikta jer (barem na neko vrijeme, prividno) nema ni razlika.
Nakon određenog vremena, kada ovakav oblik jedinstva oslabi, jer u realnosti postoje dvije osobe koje, naravno, nisu identične, iskrsava "tamna strana" ovog oblika vezanosti, koja se često manifestira kroz ljutnju zbog različitosti.
Činjenica je da "istost" nema dugi vijek trajanja. Jednom kada ljepilo istosti popusti – ili se počnu uočavati, cijeniti i istraživati različitosti ili se odnos počne raspadati. Logično je (mada ne i nužno) da se odnos u početku gradi na zajedničkim uporišnim točkama, na sličnim interesima i sličnim životnim uvjerenjima.
Za jednog tinejdžera je možda presudan sličan ukus u glazbi, a za jednog odraslog čovjeka su možda od temeljne važnosti slični etički pogledi.
Osjećaj kompatibilnosti se može zasnivati koliko na razlikama, toliko i na sličnostima – važno je da ne prevlada "sloj istosti". Jer, kada se taj sloj (zbog svoje statičnosti) potroši, ostaje praznina i čeznutljivo sjećanje na snagu blizanačke povezanosti.
Nema ničeg što je prirodno, a da je isto. Ne postoje dvije iste biljke, dva ista kamena, dva ista čovjeka. Jedino je čovjek sposoban izrađivati proizvode koji su po kalupu, koji su napravljeni "na traci". Život se manifestira u različitosti.
www.poticaj.net
|