Jeste li jutros doručkovali? Ako jeste, što je ono čega se najbolje sjećate? Biranja namirnica? Rezanja kruha? Podgrijavanja kave?
Ovakvim pitanjima je američki psihijatar Daniel Stern započinjao svoju psihološku mikroanalizu koju je nazvao The breakfast interview (Intervju o doručku). O doživljajima, osjetima, mislima i osjećajima koji stanu u 5 sekundi doručkovanja Stern jer razgovarao po sat i pol.
Činjenica je da se neki detalji, odnosno trenuci unutar sjećanja (uvijek, pa tako i prilikom prisjećanja doručka) ističu među ostalima. Za nekog će takav živ, jasan, upečatljiv trenutak predstavljati precizno rezanje kruha, za nekog drugog slučajno prolijevanje kave, a za nekog trećeg teško gutanje prevelikog zalogaja.
Tijekom intervjua, Stern je istraživao psihološku dinamiku živo upamćenih trenutaka želeći doznati po čemu su upravo ti djelići iskustva posebni. Zaključio je da te blic-čestice sjećanja sadrže, odnosno potkrjepljuju postojeće psihičke obrasce koji upravljaju ponašanjem i doživljavanjem sebe i svijeta. Zvuči komplicirano, ali ustvari je vrlo jednostavno.
Na primjer, za ispitanika koji se živo sjeća pažljivog nalijevanja soka do samog vrha čaše se pokazalo da je sklon stalnom testiranju granica (na primjer, dokle može ići u nekom opasnom sportu, dokle može ići u intimnom zbližavanju, dokle može ići u poslovnom napretku). Pokazalo se da je ta psihička arhitektura živo zapamćenih trenutka usklađena s našim "životnim scenarijima".
Životni scenarij (termin koji potječe od Erica Bernea, osnivača psihoterapijskog smjera zvanog transakcijska analiza) zapravo je niz informacija koje svjesno i nesvjesno usvajamo i upijamo u sebe još od najranijeg djetinjstva.
Tako bi životni scenarij pod nazivom Pepeljuga za neke glasio otprilike ovako: treba biti vrijedan, marljiv, uporan i poslušan da bi jednog dana došao netko (princ, princeza, bog) i spasio me. Životni scenarij pod nazivom Ikar bi za neke glasio otprilike ovako: treba raditi i truditi se do krajnjih granica - sve do burn-outa.
Životnih scenarija ima mnogo i na svakog pojedinca se reflektiraju na specifičan način. Ono što je zanimljivo je da se i naša naizgled najbeznačajnija sjećanja "okupljaju" oko istaknutih točaka koje su same po sebi usmjerene jačanju, to jest potkrjepljivanju takvih životnih, nesvjesno i polusvjesno insceniranih životnih pravaca. Zato je zgodno tijekom prisjećanja nekih događaja zapitati se – što je ono što zaista, zaista pamtim? Koja scena mi se usjekla u pamćenje?
Gledane iz perspektive sadašnjosti, životni scenariji su poput neke vrste holografskih budućnosti koje vuku svoje korijene iz davnih trenutaka prošlosti. No, na svu sreću nisu nepromjenjivi. Oni su ostavština naših predaka – roditelja i roditelja njihovih roditelja, odnosno, čitavog niza naših predaka. Uvučeni su u pore naših stvarnosti, ali naučivši ih uočavati, stječemo veće mogućnosti biranja vlastitih budućnosti.
www.poticaj.net
|