Kako vam zvuči izjava: "Ja sam centar svemira?" Egoistično, arogantno, narcisoidno, ludo?
Ili možda sasvim logično? Ako je logično, uključuje li ta logika i izjavu: Ti si centar svemira? Ja, ti, mi vi oni… centri… Ali, zar centar ne prestaje biti centar kada više nije samo jedan?
Uzmimo na primjer čovjeka X. Ne postoji ništa što je osjetio, a da to nije prošlo kroz njegovih pet osjetila, kroz njegov emotivni sustav, kroz njega.
Vlastita percepcija gospodina X je sve što on ima. I tuđa (prepričana) iskustva doživljava kroz svoja iskustva, kroz ono što nosi u sebi, kroz ono što ga čini gospodinom X. Zato on tvrdi da je centar svemira i pri tom je, ma koliko to čudno zvučalo, sasvim u pravu. On poznaje svemir niotkuda drugdje nego iz sebe.
Gospodin X kaže: "Sve što znam je da se jednom davno polako počela buditi svijest o sebi… Počeo sam postojati. Sjećam se nekih događaja iz ranog djetinjstva. S godinama, sjećanja postaju sve gušća. Iz moje perspektive, ja nisam čak ni rođen. Rekli su mi da sam nastao rođenjem, kao uostalom i svi… Znam za svijet otkako znam za sebe."
Gospodin X je svatko od nas. Drugim riječima - centar svemira je svatko od nas. Znamo za svijet otkad znamo za sebe. To što je taj svijet postojao prije nas i što će postojati nakon nas tvrdnje su koje prihvaćamo jer je to prirodno i ljudski, ali vlastito iskustvo o tome nemamo.
Biti centar svemira u ovom kontekstu značilo bi biti zdravo centriran, 'imati svoje ja', imati samopouzdanje, osjećati unutarnju stabilnost i postojanost. Što je unutarnji centar stabilniji, postoji manji strah od gubitka sebe, zbog čega možemo lakše dopustiti (ili potaknuti) manifestiranje unutarnje snage drugih.
Kako dopustiti postojanje dvaju jednako bitnih centara svemira – tebe i sebe? Formula zvuči jednostavno: ja sam u centru svog postojanja, a ti si u centru moje pažnje. Na taj način je moj centar predan tvom centru, a nitko nije na gubitku.
Do gubitka dolazi u situacijama kada 'ja' nije u stanju pokloniti pažnju, već je primarno želi za sebe. Takav otežali unutarnji centar svojim gravitacijskim moćima ima potrebu sam biti u centru pažnje.
S druge strane, imamo situaciju kada je doživljaj vlastitog centra slab, kada osoba dovoljno ne vrednuje samu sebe ili se vrednuje isključivo kroz ugađanje, požrtvovnost, kroz 'davanje sebe'. Kako je društvo u kojem živimo još uvijek u velikoj mjeri patrijarhalno, to je češće boljka žena nego muškaraca.
I u jednom i u drugom slučaju prisutna je neravnoteža. S jedne strane imamo situaciju koju možemo opisati riječima: "Ti si dio mog svijeta", a s druge situaciju koju možemo opisati riječima: "Ja sam dio tvog svijeta", što lako rezultira 'ratovima svjetova'.
Formula "Ja sam u centru svog postojanja, a ti si u centru moje pažnje" teoretski je vrlo jasna, ali praksa najčešće nije tako jednostavna i bazira se na uravnoteženoj sposobnosti davanja i primanja.
Kako bi funkcionirala naša srca kada s jednakom lakoćom ne bi primala u sebe i davala iz sebe krv koja kola našim tijelima? Kako bi funkcioniralo sunce koje je zaboravilo davati i počelo mahnito primati? Vjerojatno kao crna rupa.
Prije par godina jedna petogodišnja djevojčica i ja crtale smo zajednički crtež: kuću, puteljak, cvijet, nebo, sunce. Završivši s crtanjem, shvatile smo da se na našem papirnatom nebu nalaze dva sunca. Jedno je nacrtala ona, a drugo ja. Kada sam je upitala kako je to moguće – imati jedno nebo, a dva sunca, odgovorila je: "To je zato što je vrlo, vrlo sunčan dan."
Osjećati snagu svog unutarnjeg središta i dopustiti je u jednakoj mjeri drugima znači upravo to – biti sunce (centar svemira) i dopustiti drugima da budu sunca (centri svemira). Dan ponekad može biti zaista, zaista sunčan i rasvijetliti nam ono što za uobičajeno sunčanih dana (a kamo li za kišnih) nismo bili u stanju sagledati.
www.poticaj.net
|
trosjed 
gamebox 
chat 
forum 
freemail 
registracija korisnika 
Sva prava pridržana.
Uvjeti korištenja.
Marketing.
Impresum.
